Ferrari je najslavnija svjetska tvrtka za proizvodnju sportskih automobila i najuspješnija momčad Formule 1. Osvojila je 15 vozačkih titula (1952., 1953., 1956., 1958., 1961., 1964., 1975., 1977., 1979., 2000., 2001., 2002., 2003., 2004. i 2007) i 15 momčadskih (1961., 1964., 1975., 1976., 1977., 1979., 1982., 1983., 1999., 2000., 2001., 2002., 2003., 2004. i 2007.). Tvrtku je 1946. osnovao Enzo Ferrari, bivši vozač Formule 1, koji je od 1929. do 1938. vodio uspješan tim Scuderia Ferrari. Već tada koristio je zaštitni znak propetog konjića (cavallino rampante).

Tvrtka je 1940 preimenovana u Auto Avio Costruzioni Ferrari i preseljena u Maranello. Tijekom II. svjetskog rata tvornica je potpuno uništena te je obnovljena 1946. Prvi Ferrari proizveden je 12. ožujka 1947. Bio je to model 125 S, sa 1.5-litarskim V12 motorom. Za uspjeh Ferrarijevih automobila iznimno je zaslužan dizajner Pininfarina, a za Ferrari su još stvarali Scaglietti, Bertone, Touring, Ghia i Vignale.

Prvi Ferrarijev model imao je oznaku 125 S

Iako je bio iznimno uspješan u proizvodnji cestovnih automobila, istinska strast Enza Ferrarija bile su automobilske utrke i njegovi sportski bolidi. Takvog uvjerenja držao se do kraja života, sve do 1988, kada je umro u 90. godini. Prvi puta Ferrarijevo ime pojavilo se na automobilskim utrkama nakon II. svjetskog rata, a prvu pobjedu za Scuderiju iz Maranella ostvario je Luigi Chinetti vozeći model 166M na legendarnoj utrci 24 sata Le Mansa 1949. Inače, Ferrari je bio iznimno uspješan u Svjetskom prvenstvu sportskih automobila od utemeljenja ovog natjecanja 1953, pa sve do 1972, kada se Enzo odlučio fokusirati samo na utrke Formule 1. Iako u posljednjih 35 godina Ferrarijevih automobila više nema u ovom natjecanju na tvorničkoj razini, svejedno su povremeno nastajali vrlo uspješni modeli koji su se proizvodili za privatne momčadi, poput modela 512 BB/LM (tijekom ’70-ih), zatim 333 SP (tijekom ’90-ih), te sadašnji F430 GT2 i GT3.

Chinetti je u modelu 166M donio Ferrariju prvu pobjedu

Ferrari je sudjelovao u utrkama Formule odmah od prvog Svjetskog prvenstva započetog 1950. Prvu pobjedu za Scuderiju iz Maranella ostvario je Jose Froilan Gonzalez u Silverstoneu na VN Velike Britanije 1951. Prvi naslov svjetskog prvaka, pak, među vozačima je Ferrariju godinu dana kasnije donio Alberto Ascari, a ubrzo su ga slijedili Juan Manuel Fangio (s ukupno pet) i Mike Hawthorn. Međutim, talijanska je momčad reagirala sporije od konkurenata na premještanje motora bliže sredini bolida što se događalo krajem ’50-ih godina, pa su izostali vrhunski rezultati. Međutim, čim su uspjeli svladati novu tehnologiju, krunu je 1961. odmah prigrlio Phill Hill. Tri godine kasnije, pak, John Surtees ušao je u povijest, jer je do danas postao jedini vozač koji je u istoj sezoni osvojio naslove svjetskog prvaka na dva i četiri kotača. Nakon njegovog trijumfa, Ferrari je ponovo potonuo u prosjek, iz čega ga je sredinom ’70-ih godina izvukao sjajni inženjer Mauro Forghieri predstavljajući ‘T-seriju’ bolida. Današnji predsjednik Luca di Montezemolo i tada je pokazivao odlične menadžerske sposobnosti, što je najbolje materijalizirao Niki Lauda s dva naslova svjetskog prvaka (1975. i 1977).

Prvak Niki Lauda za upravljačem modela 312 T2

Kada je 1979. krunu osvojio Jody Scheckter, nitko nije mogao niti pomisliti da će se na novi naslov morati čekati čak 21 godinu. U eri turbo motora sredinom ’80-ih godina, Ferrari se čak vrlo dobro snašao dva puta osvojivši SP među konstruktorima (1982. i 1983), no, vozačkog naslova nije bilo. Na to su svakako utjecale staromodne šasije, ali i pogibija legendarnog Gillesa Villeneuvea na stazi Zolder na treninzima za VN Belgije 1982. Vrlo blizu krune stigao je Alain Prost 1990, međutim, na pravo uskrsnuće momčadi iz Maranella moralo se čekati sve do dolaska Michaela Schumachera. Te, 1996. godine, u Maranello su još sletjeli i genijalni taktičar-inženjer Ross Brawn te senzacionalni dizajner Rory Byrne, koji su korak po korak počeli dizati posrnulog diva. Kada su ga konačno 2000. digli na prijestolje, slijedećih pet godina Michaela Schumachera nitko nije uspio svrgnuti s trona. To je možda i najuspješnije razdoblje u prebogatoj povijesti Ferrarija, gdje je najdublji trag ostavila sezona 2002, u kojoj su crveni bolidi prvi presjekli ciljnu ravninu na čak 15 od ukupno 17 utrka. Tek pretprošle i prošle sezone bacio ih je u sjenu Fernando Alonso, što je prošle zime Schumija natjeralo na umirovljenje. Međutim, već ove sezone, Kimi Räikkönen je uspio Scuderiju iz Maranella ponovo vratiti na vrh.

Posljednji prvak s Ferrarijem bio je Räikkönen 2007.

Uz 15 vozačkih i isto toliko konstruktorskih kruna, Ferrarijevi vozači su tijekom 760 Grand Prix utrka ukupno zabilježili 201 pobjedu, osvojili su 4753 boda, 603 puta su utrku završili na pobjedničkom postolju, 196 puta su bili najbrži u kvalifikacijama, u vodstvu su proveli 12.489 krugova, a u utrkama su  ostvarili 207 najbržih krugova. U crvenim bolidima su sjedila takva vozačka imena kao što su: Tazio Nuvolari, Juan Manuel Fangio, Alberto Ascari, Wolfgang von Trips, Phil Hill, Mike Hawthorn, Peter Collins, John Surtees, Jacky Ickx, Mario Andretti, Niki Lauda, Carlos Reutemann, Jody Scheckter, Gilles Villeneuve, Didier Pironi, Michele Alboreto, Gerhard Berger, Nigel Mansell, Alain Prost, Jean Alesi, Eddie Irvine, Rubens Barrichello, Michael Schumacher, Kimi Räikkönen, i Felipe Massa.

(dj)