Povijest najuspješnijeg motora Formule 1 svih vremena seže u 1966. godinu, kada je šef Lotusove momčadi Colin Chapman pristupio čelnicima Forda, s originalnom idejom da konačno izrade motor koji bi postao sastavni dio tadašnjih bolida Formule 1. Sve to događalo se paralelno s prijelazom na 3-litarske motore, pa su vlasnici Forda platili 100.000 tadašnjih funti Keithu Duckworthu, bivšem Lotusom inženjeru za mjenjače koji je zajedno s Mikeom Costinom vodio tvrtku Cosworth, da projektira i izradi takav motor. Novi osmocilindrični proizvod nazvan DFV (Double Four Valve) izveden je iz četverocilindričnog modela FVA (Four Valve Type A Engine), te je imao zapreminu 2992,98 ccm, ukupne jačine 408 KS (motor V8 s četiri ventila po cilindru pod 90 stupnjeva).

Iako nije bio spreman sve do treće utrke Svjetskog prvenstva 1967, Jim Clark je odmah na premijeri na VN Nizozemske voženoj na stazi Zandvoort u Lotusu 49 zabilježio pobjedu (prethodno je i Graham Hill s istim motorom bio najbrži u kvalifikacijama). Clark je do kraja sezone još tri puta slavio, ali je zbog učestalih problema s mjenjačkom kutijom završio tek treći u ukupnom redoslijedu, sa 10 bodova manje od svjetskog prvaka Dennyja Hulmea. Motor je uskoro postao toliko kvalitetan i popularan da su čelnici Forda na kraju godine morali (vrlo obzirno) objasniti Colinu Chapmanu kako u novoj sezoni 1968. više neće imati ekskluzivno pravo na njegovo korištenje, što je šef Lotusa gospodski prihvatio.

Prvu pobjedu Cosworthu je odmah u prvom nastupu donio Jim Clark na VN Nizozemske 1967. godine u bolidu Lotus 49

Nakon toga su slijedile zlatne godine DFV-a, jer su si sve momčadi, bogate i siromašne, mogle priuštiti motor koji je bio iznimno kompetitivan, vrlo lagan, maksimalno kompaktan i relativno jeftin (tada je koštao 7.500 funti što danas odgovara vrijednosti od 90.000 funti ili cca 135.000 eura). Lotus, McLaren, Matra, Brabham, March, Surtees, Tyrrell, Hesketh, Lola, Williams, Penske, Wolf, Ligier… samo su neke od momčadi koje su koristile sjajan Cosworthov motor. Zapravo, bilo bi puno lakše reći da su ga koristili svi osim Ferrarija, koji je, naravno, imao vlastiti pogonski agregat.

Posebno impresivno zvuči podatak da je u razdoblju od 1969. do 1973. baš na svakoj utrci pobijedio bolid pokretan DFV motorom, te je ovaj sjajan Cosworthov izum od 1967. do 1985. slavio rekordnih 155 puta u 262 utrke, po čemu je ušao u povijest kao najuspješniji pogonski mehanizam u Formuli 1. Pojavom turbo-ere početkom '80-ih godina prošlog stoljeća, stigao je nagovještaj kraja DFV motora u Formuli 1, jer se 15-ak godina stari proizvod, unatoč stalnom osuvremenjivanju, jednostavno nije mogao nositi s mladim pogonskim agregatima koji su iz dvostruko manje zapremine (1.5 litra) izvlačili više snage.

Cosworthov motor u Tyrellovom modelu 008 iz 1978. godine

Otkako je Renault krenuo s (nepouzdanim i lako kvarljivim) turbo-motorima 1977, još je otprilike 5 godina trajala ravnoteža, ali onda su početkom '80-ih godina gotovo sve momčadi tražile izlaz iz ugovora s Cosworthom te su se počele intenzivno okretati prema turbo-punjačima. Posljednju pobjedu za DFV je ostvario Michele Alboretu u Tyrellu na VN SAD 1983, dok je posljednji nastup u tom Cosworthovom motoru zabilježio Martin Brundle također u Tyrrellu na VN Austrije 1985. Inače, DFV je imao tri velike nadogradnje tijekom svojeg 25-godišnjeg života u Formuli 1…

Prva se dogodila 1982, kada se Cosworth kroz model DFY (neuspješno) pokušao oduprijeti turbo-motorima, na kojeg je 1987. nadograđen poboljšani model DFZ. Taj je motor imao zapreminu 3.5 litre, snage 560 KS, te je trebao biti prijelazni na putu prema post-turbo eri. Koristile su ga uglavnom siromašnije momčadi poput Tyrrella, AGS-a, Marcha, Lole, Colonia… i to bez ikakvog značajnijeg uspjeha. Zabranom korištenja turbo-motora 1989, Cosworth je uveo drastično obnovljeni DFR jačine 630 KS, ali niti taj model nije uspio oživjeti slavu iz '70-ih godina, te je 1991. konačno ugašena njegova proizvodnja. Posljednji su ga koristili Footwork, Fondmetal, Larrousse i Coloni na VN Australije 1991, gotovo četvrt stoljeća nakon što je uveden originalni Cosworthov DFV.

Cosworthov motor u Ligierovom modelu JS11 iz 1979. godine

Uspjeh DFV-a naravno da nije bio ograničen samo na Formulu 1, jer se motor takve koncepcije, s lijepim uspjehom, koristio i u nekim drugim automobilističkim natjecanjima. Doduše, u početku nije bio baš pouzdan, jer je specifičan dizajn radilice utjecao na izdržljivost bolida u utrkama izdržljivosti. Prvi je pokušao upravo Ford s vlastitim modelom automobila P68 iz 1968, ali je zato 7 godina kasnije DFV motor u Mirageu kojeg su vozili Jacky Ickx i Derek Bell zabilježio pobjedu na legendarnoj utrci 24 sata le Mansa. Isti pothvat je 1980. pošao za rukom Jeanu Rondeauu i Jean-Pierru Jaussaudu, koji su sjedili u trkaćem autu marke Rondeau.

DFV se intenzivno koristio i u Svjetskom prvenstvu Formule 3000, koje je osnovano 1985, a odmah prve godine je pobijedio na svakoj utrci. U ovom natjecanju ti popularni Cosworthovi motori korišteni su gotovo cijelo desetljeće, a posljednje veliko slavlje zabilježio je Pedro Lamy na francuskom trkalištu Pau 1993. DFV je u Formuli 3000 pobijedio 65 puta u ukupno 123 utrke. Izvedba DFV motora nazvana DFX od 2.65 litara zapremine bila je iznimno uspješna i u američkim automobilističkim natjecanjima (Indy 500, USAC I CART).

(dj)

SVI PRVACI

FORMULA 1 - VOZAČI
1968. Graham Hill (Team Lotus)
1969. Jackie Stewart (Matra)
1970. Jochen Rindt (Team Lotus)
1971. Jackie Stewart (Tyrrell)
1972. Emerson Fittipaldi (Team Lotus)
1973. Jackie Stewart (Tyrrell)
1974. Emerson Fittipaldi (McLaren)
1976. James Hunt (McLaren)
1978. Mario Andretti (Team Lotus)
1980. Alan Jones (Williams)
1981. Nelson Piquet (Brabham)
1982. Keke Rosberg (Williams)

FORMULA 1 – KONSTRUKTORI
1968. Lotus
1969. Matra
1970. Lotus
1971. Tyrrell
1972. Lotus
1973. Lotus
1974. McLaren
1978. Lotus
1980. Williams
1981. Williams

24 SATA LE MANSA
1975. Jacky Ickx/Derek Bell (Mirage)
1980. Jean Rondeau/Jean-Pierre Jaussaud (Rondeau)

FORMULA 3000
1985. Christian Danner (March Engineering)
1986. Ivan Capelli (March Engineering)
1987. Stefano Modena (March Engineering)
1988. Roberto Moreno (Reynard)
1989. Jean Alesi (Reynard)
1992. Luca Badoer (Reynard)

INDY 500
1978 Al Unser Sr (Lola)
1979 Rick Mears (Penske)
1980 Johnny Rutherford (Chaparral)
1981 Bobby Unser (Penske)
1982 Gordon Johncock (Wildcat)
1983 Tom Sneva (March)
1984 Rick Mears (March)
1985 Danny Sullivan (March)
1986 Bobby Rahal (March)
1987 Al Unser Sr (March)

USAC
1977. Tom Sneva (McLaren/Penske)
1978. Tom Sneva (Penske)
1979. A. J. Foyt, Jr. (Parnelli*)

CART
1979. Rick Mears (Penske)
1980. Johnny Rutherford (Chaparral)
1981. Rick Mears (Penske)
1982. Rick Mears (Penske)
1983. Al Unser Sr (Penske)
1984. Mario Andretti (Lola)
1985. Al Unser Sr (March)
1986. Bobby Rahal (March)
1987. Bobby Rahal (Lola)